Boričevac, koji je 1941. godine s okolnim mjestima imao oko 2.000 stanovnika, koji su svi bili etnički Hrvati, spaljen je do temelja u ustanku Srba 1941. godine. Ustanici su najprije 27. srpnja 1941. pobili 37 Hrvata u obližnjem selu Brotinja svi rodom Ivezići, a kad su Hrvati napustili Boričevac, opljačkali su i spalili 1. i 2. kolovoza 1941. sve kuće i crkvu u Boričevcu; pritom su pobili sve Hrvate koji su u selu bili ostali -11 staraca, te 44 žena i djece. Nakon Drugog svjetskog rata, nije Hrvatima bio dozvoljen povratak u Boričevac, kao zapravo ni u jedno drugo mjesto koje je bilo zahvaćeno ustankom iz 1941. godine.

Kako bi se upoznali sa dijelovima skrivene povijesti tog vremena. I mogli donijeti svoje osobne zaključke o svim povijesnim događajima. O komunističkim lažima i šutnjama te hrvatskim istinama.

Koliko god to bolno bilo za antifašističke i druge nevladine udruge, temeljem dosadašnjih znanstvenih istraživanja i svjedočenja potomaka žrtava, riječ je o stravičnom zločinu nad nevinim hrvatskim žrtvama – obiteljima iz zaseoka Ivezići koji su pobijeni tijekom tzv. ustanka u Srbu.

Ono je tada potpuno opljačkano i spaljeno, a ubijeno je 37 osoba, među kojima 18 djece u dobi od tri do 18 godina. U jamu su bačene i trudnice, a spasila su se samo dvojica mladića i jedna djevojka.

Svi su Ivezići pobijeni a neki i živi pobacani u jame

Župa Boričevac brojila je tada 2.000 hrvatskih mještana, no nakon ljeta 1941. hrvatski živalj je doslovce nestao. Selo je posve uništeno i spaljeno, zauvijek je nestalo s topografije tog područja.

Mit „prve puške“ slavljen je bučno i nitko se nije usudio kritički govoriti ili pisati o tim događajima. Mit je slavljen i u samostalnoj Hrvatskoj. Hrvati koji su pobijeni ili protjerani iz Srba, Borićevca i okolnih sela 1941. nisu spominjani u partizanskoj historiografiji. Jednostano nisu postojali.

Nije teško doći i do imena odgovornih za taj zločin, barem po zapovjednoj odgovornosti, jer su četničko-partizansku pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. zajednički vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala 1000 naoružanih četnika i 60 komunista partizana: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i zapovjednik partizanskoga odreda Đoko Jovanić, kasniji general JNA.

Dakako, nitko od njih nikada nije odgovarao za monstruozni zločin, nego su uživali sve »prvoboračke« i »antifašističke« blagodati i povlastice!

Osim toga, brotnjanske se žrtve moraju promatrati u sklopu svih žrtava na širem području Donjega Lapca, Velikoga Bubnja, Boričevca i Brotnja, kojih je bilo više od 430, kao posljedica ustanka u Srbu.

Budući da je iz jame na Dabinu vrhu izvađeno 19 žrtava, da ih je u Srpskome Klancu ubijeno sedam, preostalih 11 treba potražiti, najvjerojatnije, u jami Golubinki, u kojoj je također najavljeno iskapanje.

Namiče se zaključak da je to bio početak etničkog čišćenja Hrvata s prostora od Srba preko Borićevca do Udbine.

Veličanje „prve puške“ u Srbu zapravo je veličanje likvidacije čitavih obitelji koje su krive samo zato što su bili Hrvati, živjeli na svojim ognjištima, radovali se novom danu.

POČIVALI U MIRU BOŽJEM IVEZIĆI

Ika Ivezić r. 1876., Marija Ivezić r. 1914., Jelena Ivezić r. 1937., Dane Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. 1869., Kata Ivezić r. Markovinovć r. 1906., Marija Ivezić r. 1933., Manda Ivezić r. 1936., Jure Ivezić r. 1938., Luk Ivezić r. 1859., Mara Ivezić r. 1899., Boja Ivezić r. Beronjić r. 1862., Dane Ivezić r. 1909., Boja Ivezić r. 1898., Jelka Ivezić r. 1923., Jure Ivezić r. 1929., Ana Ivezić r. 1923., Ika Ivezić r. 1934., Mara Ivezić r. 1923., Jela Ivezić r. 1927., Lukica Ivezić r. 1929. Kaja Ivezić r. 1932., Ana Ivezić r. 1934., Ika Ivezić r. 1865., Mićo Ivezić r. 1926., Stjepan Ivezić r. 1929., Pero Ivezić r. 1932., Luka Ivezić r. 1935., Jakov Ivezić r. 1938., Nikola Nino Ivezić r. 1915., Marko Ivezić r. 1904., Josip Ivezić r. 1898., Mile Ivezić r. 1901., Ika Ivezić r. 1899., Mrko Ivezić r. 1866., Jure Ivezić r. 1898., Milan Ivezić Crni r. 1913.