KOMUNISTIČI I PARTIZANSKI ZLOČINI NISU ANTIFAŠIZAM
Ako su Hrvatski partizani „antifašisti“ uz sve do sada poznate počinjene zločine nad Hrvatima bez sudskih postupaka i osuda. Kako to da i dan danas sudite Hrvatskim braniteljima za „počinjene zločine“ nad srbima od 1991. do 1995. godine ? Kada su proglašenjem Hrvatske države Srbi i Jugoslavenska narodna armija. Te naoružani pripadnici paravojnih postrojbi, koje su formirane od seoskih straža u organizaciji tada vodeće stranke SDS se pobunili. Na način da su ratnim i terorističkim akcijama zbog raspada Jugoslavije kao i 1941. po stvaranju Nezavisne Države Hrvatske krenuli u ratni pohod protiv režima novo nastale Hrvatske države i njezinog stanovništva, svojih sugrađana Hrvata ?
Hoćemo li i mi Hrvatski dragovoljci iz 1991. godine prema komunističkom nasljeđu uskoro postati fašisti i nacisti poput onih hrvata iz 1941. godine ? Koji su tada stvorili nakon 839 godina Hrvatsku državu, Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Hoće li i oni koji su 1991. godine izvršili oružanu pobunu s petokrakom na čelu i borili se za Jugoslaviju postati isto antifašisti kao i oni koji su formirali u Brezovici prve partizanske odrede 1941. godine ?
Prema hrvatskim povjesničarima poput Hrvoja Klasnića, Tvrtka Jakovine i drugih njima svjetonazorski sličnih i sposobnih da izokrenu povijesne istine, vjerujem da ćemo mi hrvatski dragovoljci biti proglašeni isto fašistima jer su velika većina nas tada hrvatskih dragovoljaca bili iz familija USTAŠKIH obitelji. No tada 1991. godine Hrvatskoj Demokratskoj Zajednici mi smo trebali kako bi ta grupa komunista – antifašista postignula najveću prijevaru u povijesti postojanja Hrvatske države. To se vidi iz njihove današnje protupravno stečene imovine, izvršenih privatizacija, lagodnog života i bogaćenja na žrtvama „domovinskog rata“. Oni su između sebe podjelili i opljačkali Hrvatsku te zatrli nacionalni identitet hrvata i hrvatstva.
Danas je više nego ikada Hrvatska podjeljena i upropašćena u svojoj povijesti postojanja
Dugi niz godina nama Hrvatima susjedni srbi iz Srbije i ovi „pravoslavci što su naknadno proglašeni srbima u Hrvatskoj zapravo oni „Srbi“ koji su pobjegli za vrijeme OLUJE 1995. uglavnom velika večina pobjegla je zbog počinjenih zločina nad Hrvatima u Hrvatskoj, govore nam da smo USTAŠE.
Na takve prozivke ne postoje nikakve javne reakcije vlasti niti u medijima niti kao prosvjetna nota „Državi Srbiji“.
Znači li to da ipak Hrvati onda jesu Ustaše ?
Moguće Ustaše postoje samo onda kada treba odvajati financijska sredstva za razne saveze antifašističkih boraca i druge izmišljene gluparije kojima se financiraju iz blagajne države koju nisu željeli a mo hrvatski dragovoljci i branitelji smo je stvorili.
Bi li nam vlada RH onda mogla barem rastumačiti i reči istinu. Što smo onda mi Hrvati koji nismo rođeni u obiteljima komunista i partizana, Ustaše ili antifašisti ? Barem zbog svih onih kojima takva prozivka da su USTAŠE smeta. Meni osobno to ne smeta, čim više mogu se ponositi svojim USTAŠTVOM i svima iz obitelj koji nikada nisu bili zločinci, poput tih antifašista i prozvanih partizanima. Ti partizanski zločinaci i antifašisti potiho su likvidirali i zatvarali u zatvore sve one koji su voljeli i željeli Hrvatsku državu, nezavisnu i samostalnu.
Ta vaša hrvatska HDZ & SDP vlast ionako je od velike večine sastavljena od komunista i obitelji antifašista, poziva se na antifašizam kako bi izbrisala jedno cijelo povijesno razdoblje od 1941. do 1945. godine ne spominjujući u Ustavu RH povijesna razdoblja nastanka Nezavisne Države Hrvatske prvi puta nakon 839 godina koja je nastala na povijesnim težnjama i željama za kojima su HRVATI stoljećima posezali.
Ova trenutna, sadašnja RH i njezini USTAVNI vlastodršci i stvoritelji se još dan danas pozivaju na antifašizm i da je Hrvatska nastala na temelju antifašističke borbe. Stoga želim vas podsjetiti da je Hrvatska nastala prije tih vaših antifašisata i da je bila stvorena uz volju HRVATA, (ne ovih Hrvata Jugoslovena, komunista i orjune) već istinskog čistog roda Hrvatskog, neiskvarenog velikog dijela Hrvatskog naroda 1941. godine kada je stvorena i uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska a ne vaša Jugoslavija i Socijalistička Republika Hrvatska koja je bila federalna jedinica SFR Jugoslavije.
I za sve vas koji kažete da NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA 1941. godine nije postojala i da nije bila država.
Ako nije postojala i nije bila država kako su onda postojali i postoje danas antifašisti ? Protiv koga su se onda ti antifašisti partizni borili. Zašto su onda ti antifašisti-partizani 1941. godine stvarali SFR Jugoslaviju i zašto su radili na uništavanju tada stvorene Nezavisne Države Hrvatske ?
NDH je stvorena 10. Travnja 1941. godine, a „prvi partizanski odred 22.06.1941.“ u šumi Brezovica, zašto ?
Bit će da su USTAŠE kao i 1991. godine prema pisanju lažne povijesti ubijali nenaoružan Srpski goloruki narod, pa je bila potreba stvaranja tih partizanskih odreda pod upravom Sovjetskog Saveza i njihovih komunista. Zašto su izabrali Ruse koji su tada imali sporazum sa Hitlerom ?
Vidi se koliko su bili nenaoružani i kakav je to bio goloruk Srpski narod da su neprekinuti srpski zločini, tijekom velikosrpske Kraljevine SHS i Kraljevine Jugoslavije nad hrvatskim narodom nastavljeni i 1941., odmah nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Sličan zločinački scenarij dogodit će se pola stoljeća kasnije i u Domovinskom ratu 1991. godine.
Hrvatski narod nije dao nikakva opravdana razloga za srpske zločine koji su počinjeni nad njim u travnju 1941. i koji će se nastaviti nesmanjenom žestinom, počinjati, ne samo do svršetka 1941., već sve do sloma NDH, te poglavito u partizanskom genocidu nakon završetka Drugog svjetskog rata.
No u ovom slučaju povijest su pisali pobjednici (partizani) za razliku od pobjednika tokom 1991 – 1995 ( Hrvatski Branitelji) čiju povjest pišu obitelji i nasljednici pobjednika poslje 1945. godine partizana i antifašista.
Da li su žrtve u NDH bili samo goloruki srpski narod i zbog čega su se događali izdvojeni zločini ?
Već prije 6. travnja 1941. na željezničkoj postaji u Velikoj Kapeli Srbi su okrutno ubili Stjepana Nikšića. Velika Kopanica kod Slavonskog Broda dala je u prvim danima travanjskog rata četiri žrtve: Stjepan Vukovac je zaklan 9. travnja 1941., 11. travnja su umoreni Stjepan Hradtman i Fabijan Vukovac, te 12. travnja 1941. Franjo Kablarić.
Srbočetnici su 11. travnja 1941. iz Starih Mikanovaca kod Vinkovaca pokupili dvadeset talaca Hrvata, potom ih u blizini Orašja, na obali Save, strijeljali. Ustrijelili su i četiri taoca iz Vođinaca kod Vinkovaca. U selu Posavski Podgajci kod Županje, 12. travnja 1941., strijeljali su: Marka Iskrića, Antuna Lucića – Tadijanova, Marka Klarića, Ivu Petrovića sa suprugom, Stipu Matića te Milana Petrovića. Drugi žitelji sela gole živote su morali spašavati bijegom. Antun Šćuka, s hrvatskom zastavom u ruci, 11. travnja 1941., ubijen je kod Valpova iz srbijanske zasjede. Pero Braun, u okolici Županje, strijeljan je 10. travnja 1941. od četnika. U Srijemskoj Mitrovici, 11. travnja 1941., ubijeni su uz već spomenutog stolara Ivana Rajnovića, trgovački pomoćnik Aleksandar Šimun, seljak Mitar Marušić i radnik Vilim Červenjak.
Svoje zločinačko lice SRBI su pokazali tih dana i u Dalmaciji
Kuda god su prolazili, pljačkali su, palili kuće i zatirali ljudske živote. Povlačeći se od Benkovca prema Kninu, srpski vojnici, pripadnici Jadranske divizije, umorili su 12. travnja 1941. u Siveriću kod Drniša, Mariju Bukaricu, dijete od samo šest godina te Maricu Tomić i Boju Šiklić. Istoga dana ubili su Lovru Čavčića, a sutradan, 13. travnja, na Uskrs, srpski vojnici na drniškom mostu ubijaju Josipa Bojčića. Matu Prnjaka, rodom iz okolice Drniša, 30. travnja 1941., iz zasjede su ubili četnici u okolici Knina, dok je nosio gladnoj djeci hranu iz Slavonije.
U mjesecu travnju 1941., u Proviću kod Benkovca, četnici su zaklali Šimu Klarića. U planini Risovac, 14. travnja 1941. ubili su Nikolu Matića, rodom iz Vrpolja kod Knina. Tih dana ubili su već spominjanog Benjamina Petrinova, a u prvim danima travanjskog rata 1941. jugoslavenski su žandari iz zasjede, kod Imotskoga, ubili Ivana Babića iz Runovića. Također, u travnju mjesecu četnici su u Delnicama ubili hrvatskog domoljuba Stanislava Polonija, potom sredinom travnja 1941. u Brodu na Kupi u Gorskom kotaru ustaškog povjerenika za Gorski kotar, Antu Polonija, te potkraj travnja iste godine u Dvoru na Uni Srećka Bogadija.
Slijede napadi na katolička sela Brotnja, Krnjeuša, Vrtoče i Boričevac.
U Brotnji su opkolili, pobili i u jamu bacili skoro cjelokupni katolički živalj, većinom iz velike obitelji Ivezića. Ubili su trideset i sedmero ljudi.
U ubijaju Ivezića sudjelovali su njihovi pravoslavni susjedi iz Brotnje. U Krnjeuši su nakon prvoga naleta preživjele katolike zatvorili u njihovu crkvu, koju su zatim zapalili.
Svećeniku Krešimiru Barišiću, poznatom po prijateljstvu s pravoslavnim popom Dragom Savićem, odsjekli su nos i uši, iskopali mu oči te ga spalili u crkvi zajedno s njegovom pastvom.
U Vrtočama, rodnome selu ustaškog vođe Miroslava Matijevića, naišli su tek na šačicu žena i djece, ali i na Matijevićeve stare roditelje. Odsjekli su im glave i nabili ih na kolčeve. Većinu ostalih su samo poklali.
Zašto nitko od tih antifašista – partizana povjesničara ne piše o zločinima tog golorukog srpskog naroda, o zločinima koji su radili tada po uspostvljanju NDH nad Hrvatima u toj „nepostojećoj“ DRŽAVI.
Nisu li to potpuno isti obrasci mjenjanja povjesti jednog naroda kao i 1991. godine i obrasci počinjenih zločina koji su se tada događali Hrvatima ?
Gdje ste Hrvatski povijesničari ?
Pa barem je u današnje vrijeme vama lako doći do istine, imate pristupe svim arhivima ili želite prezentirati samo fragmente povijesti za koje ste plačeni i imate koristi, i vi sebe zovete Hrvatima, s kojim pravom ?
Pišete povijest iz vlastitog financijskog interesa ali doći će dan kada će povijet biti ispisana o vama izdajnicima i prodanim orjunaškim dušama.
Kome ste 1941. stvarali Jugoslaviju, onima od kojih smo vas mi 1991. godine oslobodili.
Stvorili ste Jugoslaviju rušili ste NDH da bi vas mi USTAŠE ponovno 1991. godine prevareni, izmanipulirani i izigrani morali oslobađati od tih vaših antifašista sa zvjezdom petokrakom. Mi smo stvarali državu SVIM HRVATIMA, zašto onda za nas nema mjesta u toj Hrvatskoj državi danas ?
Znam, bit će da su Vas ova pitanja šokirala ili da zbog „visokog“ kvocijenta inteligencije nećete razumjeti, pa eto imam ja strpljenja, da dalje argumentima nastavim.
Zašto ne pišete o skrivenim djelovima povijesti iz razdoblja NDH ?
Na žalost tu postoje i oni naši Veliko Hrvati, „Hrvatski povjesničari“ koji to čine isto kao i ovi poput Klasnića za osobne financijske interese. Zbog toga taj povijesni materijal nije dostupan široj javnosti jer se naplaćuje. Tako da su ti arhivski materijali dostupni samo onima koji si to financiski mogu priuštiti kako bi mogli saznati i pročitati povijesne istinine, žalosno.
Uz nekoliko kratkih video prikaza i fotografija pokušati ću vam objasniti neke skrivene povijesne činjenice, one se nalaze na mrežnim stranicama: skrivena-povijest.com, ivan.com.hr, ndh.com.hr, ove mrežne stranice sadrže odgovore koje je nemoguće argumentirano povijesno pobiti jer sadrže fotografije i neoborive arhivske video zapise povijesnog razdoblja. Razdoblja kojeg ste preskočili i zaboravili, pa eto samo da vas podsjetim na njega.
Navedene mrežne stranice nisu monetizirane poput velike večine drugih portala i osobnih blogova.
Na večini takvih portala i mrežnih stranica vrte se razno razne reklame kako bi se stekla materijalna i financijska korist no ne zbog zbog iznošenja osnovnih povijesnih objava koje čitate.
Na svakom centimetru teksta iskaču razne reklame od kojih pojedini na taj način naplačuju svoje tekstove. Ne radi širenja istine već samo zbog osobne pohlepe i zarade. Trenutno je najpopularnije pisanje povjesti zbog raznih prodaja knjiga te na CD – DVD video uradaka koji se naplačuju preko raznih udruga. Od države primaju novac svaku godinu jer prate HDZ & SDP politiku i djele njihova politička uvjerenja.
Bolje da ne pišem dalje jer ću vam srušiti svijet i povjerenje prema tim nekim velikim domoljubima. To su domoljubi koji su stekli veliku materijalnu korist pišući Hrvatsku povijest. Njihov interes je isključivo financijske prirode a ne širenje povijesne istine jer onda ta istina nije naravno dostupna svakom građaninu obzirom da se naplačuje, tome je najviše kriva i valda RH.
POVIJEST INAČE PIŠU POBJEDNICI
Osim u slučajevima kada se je stvarala Hrvatska država. U ovom slučaju povijest pišu oni koji nikada Hrvatsku nisu htjeli niti željeli. Već nam i dalje nameću povjesne laži kroz čitavi niz sustava kako u školstvu tako i kroz javne mainsterm medije.
Kroz nekoliko mojih kratkih osvrta i zapažanja, koje je nemoguće pobiti istinom i povijesnim argumentima, želim vam pokazati neke dijelove skrivene povijesti koje vam u javnosti putem mainstrem medija ne žele prezentirati.
Ovo su po meni neki važniji dijelovi i teme Hrvatske povijesti, ne najvažniji, već samo oni dijelovi povijesti kako bi bolje razumjeli sve ovo što sam gore opisao.
To su samo mali dijelova skrivene povijesti koji su doveli i bili razlozi za stvaranje Nezavisne Države Hrvatske.
Činjenica i to neoboriva je da su Hrvati od 1102. do 1918. živjeli s Mađarima. Najprije u personalnoj uniji (isti je kralj vladao i Hrvatskom i Mađarskom), a od 1527. obje su države bile u državnoj uniji u okviru Habsburške monarhije.
Vladari habsburške dinastije nastojali su podrediti Hrvatsku načelima dvorskog, a pod Josipom II. (1780.-1790.) prosvijetljenog apsolutizma. Hrvati su bili prisiljeni u savezu s Mađarima voditi zajedničku borbu protiv bečkoga centralizma.
Priznanje svoje državnopravne individualnosti uspjeli su 1790. izvojštiti od Josipa II. Ali umjesto austrijskog centralizma, za Hrvatsku je nastupio mađarski.
Tako je u 19. stoljeću položaj Hrvatske u Austro-Ugarskoj Monarhiji, napose u ugarskim nagodbenim prilikama, u trajnoj borbi za očuvanje vlastite države i narodne individualnosti.
Hrvatsku je 19. stoljeće zateklo razdijeljenu na civilni i vojni dio. Vojni dio Hrvatske, Vojna krajina, proširena je još za Marije Terezije na slavonsku Posavinu, sa službenim njemačkim jezikom i zakonicima. Civilni dio, Kraljevina Hrvatska, tada je prvi put bila podvrgnuta Ugarskoj i njezinoj vladi. Rijeka je imala zasebnu političku vlast, a obala od Trsta do Senja pripadala je Austriji (Austrijsko primorje). Dalmacija je bila pod Mlecima do 1797., dok je Dubrovnik 1814. postao dijelom Kraljevine Dalmacije.
Nakon sloma mađarske revolucije i pobune u Hrvatskoj, dolazi do obnove Austrijskoga carstva koje se kao ustavna nasljedna monarhija sastojalo od krunovina:
– Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije s Hrvatskim primorjem i gradom Rijekom
– Kraljevine Ugarske
– Vojvodine Erdelj
– Vojne krajine (ugarske i hrvatske kao cjelina).
Hrvatska je 1850. dobila novu političku upravu s banom na čelu banske vlade, te samostalnost u upravi, sudstvu i školstvu. Hrvatski jezik postaje službenim.
Austro-Ugarskom nagodbom 1867. uspostavljene su dvije samostalne države: zemlje krunovine sv. Stjepana i austrijske zemlje (Carevina Austrija), sa zajedničkom vladom. Austrija je zadržala Dalmaciju, a Ugarskoj je izručila Hrvatsku da se s njom samostalno nagodi. Ugarsko-hrvatskom nagodbom 1868. obje zemlje istupaju kao jedno državno tijelo, a u unutarnjim poslovima svaka zemlja čini nezavisnu političku jedinicu. U pitanju Rijeke nije došlo do sporazuma.
Bosna i Hercegovine bile su pod turskom vlašću. Na Berlinskom kongresu 1878. europske velesile ovlastile su Austro-Ugarsku Monarhiju da zaposjedne Bosnu i Hercegovinu. Ostale su okupirane do 1908. kada je Franjo Josip I. proglasio njihovu aneksiju Monarhiji.
Pravosuđe je 1850. godine preustrojeno pa je Banski stol uspostavljen kao viši zemaljski sud s drugostupanjskom ovlašću. Prizivi na njegove odluke upućivali su se u doba apsolutizma Vrhovnomu kasacijskom sudu u Beču. Do ukidanja austrijskog konzulata u Bosni i Hercegovini Banski je stol rješavao i žalbe na njihove odluke.
U Zagrebu je 1862.g. osnovan Kraljevski stol sedmorice kao vrhovno sudište za Kraljevine Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, pod predsjedanjem bana.
Gledajući u daleku povijest, vidjet ćemo da je 8. listopada 1075. godine okrunjen posljednji hrvatski kralj Zvonimir u Solinu, dok je 8. listopada 1871. Eugen Kvaternik podigao Rakovičku bunu – još jedan pokušaj da Hrvatska postane samostalna država nakon čega je ubijen..
Hrvatski povjesničar iz onog vremena Dr. Ferdo Šišić je napisao u svojoj knjizi o Rakovičkoj buni: „Hrvatski je narod rodio malo revolucionara i rebela, a među njima ide jamačno prvo mjesto Eugena Kvaternika“.
EUGEN KVATERNIK
Eugen Kvaternik (1825.-1871.) hrvatski političar, politički emigrant i revolucionar, snažno je svojom osobom i djelom obilježio hrvatsku povijest 19. stoljeća. U doba “stvaranja nacija” Kvaternik je jasno i beskompromisno tražio i radio na uspostavi hrvatskog identiteta i prepoznatljivosti njegova lika u Europi. Među tadašnjim hrvatskim političarima Kvaternik je u svojim djelima, izuzev A. Starčevića, najjasnije artikulirao hrvatski nacionalni politički program uspostave Trojedne Kraljevine Hrvatske kao hrvatske države u Monarhiji ili izvan nje.
U svom govoru Kvaternik je jasno izložio svoj program: ni Ugarska ni Austrija, nego samostalna i neovisna Hrvatska i pritom je priložio svoj ustavni nacrt za provedbu toga prijedloga.
U Saboru ga je podržao jedino Ante Starčević, dok su drugi zastupnici također zaključili da je njegov prijedlog najbolji, ali u “ovim vremenima” neostvariv i nerealan.
Kvaternik i Starčević su nasuprot mišljenju većine smatrali kako je u konteksu međunarodne situacije u Europi potrebno izvršiti pritisak na Beč, ali taj pritisak je trebao biti zajednički, bio bi potreban “oslonac sviju, i Haulika, Šokčevića, Strossmayera i Mažuranića, koji su se, međutim, ponijeli kao izdajice.
Usprkos neuspjehu, Kvaternikov govor i njegov ustavni nacrt predstavljeni su svijetu “s jasnom nakanom da se hrvatsko pitanje predstavi u zemlji i izvan nje kao odvojeni fenomen.”
Kvaternikov govor proširio je njegove ideje i zamisli po Hrvatskoj, ideje nove Stranke prava postale su pristupačne široj javnosti, te mu uskoro počinju stizati i pisma podrške.
Tako u jednom pismu Kvaterniku pišu pristaše iz Hrvatskog zagorja: “Kadno se sjećamo da vitežki Vaš govor kojega godine 1861 u saboru hrvatskom izustiste, a još vitežkiji predlog učiniste, pa da ste stoga što ste umijeli probuditi ponos svakome poštenom Hervatskom srcu”.
Pismo je važno jer u prvim godinama pravaškog pokreta samo su malobrojni stajali uz Kvaternika i Starčevića, no radilo se o manjini koja je bila ispunjena ustrajnošću, hrabrosti i vjerom, eto to su bili Hrvati, a gdje smo svi mi sada ? Tko vodi danas pravaštvo ? Likovi kojih bi se i budale posramile a u javnosti se pojave svake četri godine prilikom izbora.
Kao što je poznato, car je u studenom 1861. raspustio Sabor jer je on odbio poslati svoje delegate u bečko Carevinsko vijeće, pri čemu je sankcionirao zakonski članak (čl. 42.) koji je donijela saborska većina, a koji govori da je Hrvatska voljna ponovno stupiti u uži državni savez s Ugarskom, ali tek onda kad Ugarska prizna samostalnost Hrvatske i njenu teritorijalnu cjelokupnost.
Nakon raspuštanja Sabora Kvaternik napušta Zagreb s mišlju da treba napisati nastavak svoga djela Politička razmatranja.
Da bi u miru napisao drugi dio Političkih razmatranja Kvaternik se povukao k tastu u Novigrad.
Kada je bio gotov s rukopisom poslao ga je svom tiskaru Albrechtu u Zagreb kako bi ga tiskao do “zimskog Antunova”. Djelo je tiskano, ali uskoro je tiskara dobila dopis od policije da knjiga ne smije izaći u javnost (2. ožujka 1862.), da bi dva dana kasnije cijela naklada bila zaplijenjena.
Zbog te zapljene isti dan Kvaternik piše ministru Rechbergu u kojem prosvjeduje zbog toga i optužuje Ivana Mažuranića i Metela Ožegovića kao krivce za takva podmetanja jer je to “djelovanje zlobnika”, koji vrlo dobro znaju kako ta knjiga jest kamen spoticanja onim ličnostima koje osjećaju krivnju prema narodu i dinastiji bojeći se istine i prosvjetljenja.
Međutim, neosporno je da je sadržaj drugog dijela Političkih razmatranja bio itekako sporan za Austriju, a ne samo za Kvaternikove političke neprijatelje u Hrvatskoj.
To djelo je najbolji politički spis E. Kvaternika i svojevrsni program nove stranke (buduće Stranke prava). U njemu se jasno naziru “buntovničke osnove za preporod Hrvatske” i jasno ocrtava položaj Hrvatske u Austriji i Europi.
Po svom karakteru radi se o programu za hrvatsku politiku u Austriji, koji ne skriva želju da je Austrija zaslužila propast ako se ne reformira.
Tu se opisuju načini i uzroci kako Austrija može propasti, a Kvaternik tvrdi da je takvo stanje blizu. U svojoj suštini, to je “nacionalno-revolucionarni spis.”
Kvaternik je opet postao nepoželjan u Hrvatskoj i Austriji. Izvlači se stara optužba da je ruski podanik, narodnjački Pozor nastavlja žestokim optužbama još od 1861., uzima mu se za zlo “ruska tajna” i spomenuto pismo ministru Rechbergu, optužuje ga se da je “bečki čovjek”.
Konačno stiže i sudska optužba za “smetanje javnog reda i mira”. U jesen 1862. godine Kvaternik je osuđen na mjesec dana zatvora i osam dana samice. Banski stol je osudu potvrdio i još dodao “izgon iz domovine.”
Sve to je, osim Austriji, odgovaralo i hrvatskim narodnjacima, hrvatskom banu Šokčeviću i kancelaru Mažuraniću. Riješili su se smetnje koju je Kvaternik predstavljao.
Hrvatska politika odnosno Samostalna narodna stranka Šokčevića i Mažuranića odlučila se na približavanje Beču. Kvaternik odlazi u srpnju 1863. ozlojeđen i naoružan jer misli da mu Austrija radi o glavi. Napušta drugi put Hrvatsku i odlazi u svoje “drugo progonstvo”.
Nakon toga početak i kraj Kvaternika započeo je u selu Ćuić brdo blizu Rakovice gdje su se njegove pristaše okupili 7. listopada 1871. i iste večeri formirali Privremenu narodnu hrvatsku vladu na čelu s Eugenom Kvaternikom. 8. listopada počela je Rakovička buna. Drugog dana ujutro ustanici su otišli do Rakovice gdje su zatvorili zatečene oficire i zaplijenili vojničku kasu. Prva okolna sela; Broćanac, Brezovac, Mašvina, Plavča Draga i Močila, odmah su prihvatila novu vlast Eugena Kvaternika, ali do problema je došlo u Drežniku.
Drežničani su odbili novu vlast i to je bio početak kraja Rakovičke bune.
Proglas Hrvatske narodne vlade s načelima Eugena Kvaternika
1. Sve žive sile naroda upravljene su na oslobođenje naroda ispod švapsko-mađarskog gospodstva.
2. Jednakost pred zakonom.
3. Pravedno sudstvo.
4. Općina odgovara za sigurnost osoba i imetka; ona si sama obavlja poslove svoje administracije i sudovanja.
5. Svatko mora primiti povjerenu mu službu.
6. Sudovanja nema za vrijeme narodnoga ustanka, a izdat će se naknadno posebne naredbe o obstojećem zakonu za vrijeme ustanka.
7. Ukidaju se regimente i uvađaju slobodne županije.
8. Svećenici obih vjeroispovijedanja imadu narod poučiti u ljubavi i slozi kršćanskoj.
Sljedećeg dana, 9. listopada, vijest se proširila do Zagreba nakon čega su se susjedne kumpanije otočke, ogulinske i slunjske regimente aktivirale kako bi vojska što prije došla do Rakovice.
Dana 9. listopada 1871. godine su ustanici na čelu s Kvaternikom krenuli u Plaški, prenoćivši u Plavčoj drazi.
Stigavši tamo u utorak 10. listopada 1871. godine oko podne nisu naišli ni na kakvi vojnički otpor. Tada reagira austrijska vojska, pa se na samu dojavu o dolasku ogulinske regimente većina od 1.700 vojnika razbježala, te je ostalo uz Kvaternika nešto više od 400 momaka.
Kvaternik se nakon toga odlučio vratiti natrag s onima koji su još ostali uza nj te se utaboriše u Ljupči planini, nedaleko od sela Močila, i ondje prenoćiše. Već 10. listopada Eugen Kvaternik ušao je u Plaški bez otpora,međutim nakon puštenog lošeg glasa o njegovim dobrim odnosima s “mađaronima” i planiranja protiv Cara, time nezadovoljni pravoslavci mu okreću leđa i dio ustanika se povlači iz Rakovičke bune.
Rakovička buna pala je zbog glasina ili zbog izdaje ?
Od 1700 ustanika ostalo je tek njih 400, a Kvaternik tada odlučuje krenuti prema Bosni kako bi izbjegao smrt.
Dok su ustaše bile u Plaškom, major otočke regimente Ratković udje s vojskom u Rakovicu 10. listopada.
Izdajica Miloš Kosanović tada javlja majoru Rašiću sljedeće: »Gospodin major! Javljam Vam, da su se ustaše utaborili u Ljupči planini i da smo ih nas 30 ljudi iz Močila ostavili i da ćemo im kod kuće Maksima Momčilovića postaviti zasjedu, pa ih pogubiti. Ali se bojimo, da će nam Broćanćani i Brezovčani, koji su s njima ostali, popaliti kuće. Neka se stoga zorom nađe kod nas odred vojnika, jer su ustaše zatvorile našu gospodu oficire i kažu, da će ih pogubiti, čim pade prvi hitac. Mi smo svi preslabi. Ja i Maksim Momčilović odlučismo svaki svoga čovjeka (t.j. Kvaternika i Rakijaša) ustrijeliti«.
Dana 11. listopada Kvaternik, Bach i Rakijaš ubijeni su u zasjedi koju su im postavili Miloš Kosanović i Maksim Momčilović zajedno s tridesetak ostalih izdajnika iz ustaničkih redova, a u dosluhu s c. kr. majorom Stankom Rašićem. Bili su na putu iz Plaškoga prijeko Ljupča klanca i Močila kada su se toga dana, u zoru, ostatci ustanika uputili prema granici kako bi prebjegli u Osmansko Carstvo. Rade Čuić uspio je pobjeći u Bosnu.
Tijela ubijenih Kvaternika, Bacha i Rakijaša na mjestu ubojstva opljačkana su a potom bačena u jarak pokraj ceste. Nakon neke dobi njihova tijela prevezena su u Rakovicu i zakopana u zajedničku grobnicu pokraj ceste što vodi za Drežnik gdje su ostali u neobilježenome grobu 50 godina. Godine 1921., o pedesetoj obljetnici Rakovičkoga ustanka, u organizaciji Družbe “Braća hrvatskoga zmaja”, posmrtni ostatci Eugena Kvaternika i njegovih suboraca Ante Rakijaša i Vjekoslava Bacha preneseni su u Zagrebačku katedralu i pokopani uz Petra Zrinskoga i Franu Krstu Frankopana.
Čim je ustanak likvidiran, vlasti su krenule u akciju hvatanja ostalih ustanika. Odmah ih je uhićeno devedeset i osam.
Četvrti dan sedmorica su osuđena na smrt vješanjem “zbog zločinstva pobune”. To su bili Petar Ugarković (graničar pješak), Petar Čuić (regrut), Marko Milošević (graničar), Janko Čuić (graničar), Ilija Šaša (graničar), Jozo Stergar (regrut) i Petar Tepavac (graničar).
Budući da nije bilo krvnika koji bi izvršio tu zadaću, svi su istoga dana strijeljani.
Tri dana kasnije osuđeni su na smrt Lazo Čuić (graničar), Filip Milanović (podbaša), Petar Došen (graničar) i Miladin Šaša (regrut). Svi su strijeljani izuzev posljednjega koji je pomilovan na osamnaest godina teške tamnice.
Uhićeni su, također, Petar Vrdoljak (kasnije osuđen na 12 godina teške tamnice, s time da kroz mjesece travanj i listopad bude do kraja robijanja zatvoren u samici), Rudolf Fabijani (proglašen nekrivim – oslobođen) i Ante Turkalj te graničari Milovan Miljković (14 godina teške tamnice), Maksim Čuić (8 godina teške tamnice), Lazo Šaša (4 godine teške tamnice), Mihael Bosnić (proglašen nekrivim – oslobođen), Petar Vojnović (proglašen nekrivim – oslobođen), Mihajlo Manojlović (proglašen nekrivim – oslobođen) i Stjepan Đaković (proglašen nekrivim – oslobođen).
Uhićivanja nisu prestajala te su, između 12. i 13. listopada, uhićeni gotovo svi stanovnici Zagreba koji su nosili prezime Starčević.
Uhićeni su Antun Starčević, njegov sinovac David, Đuro svršeni preparandist i Antun ml., u to vrijeme još uvijek gimnazijalac.
Također, uz njih uhićeni su i pravnik Fran Matasić urednik posljednjega broja Hervatske, Milan Novak vježbenik kod Poreznog ureda (osumnjičen za pisanje proglasa) te književnik Danilo Medić.
Oba mlada Starčevića, Milan Novak i Danilo Medić ubrzo su bili pušteni dok su Antun i David Starčević ostali u istražnome zatvoru nepuna dva i pol mjeseca, do 24. prosinca 1871. godine, kada su bili pušteni i protiv njih bio je obustavljen svaki daljnji postupak. Iz te skupine jedini je bio izveden pred sud i osuđen, na 7 godina teške tamnice, pravnik Fran Matasić.
Tako je završena Rakovička buna i život svih Hrvata koji su htjeli stvoriti NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU još 1871. godine
Kvaternik je u svim svojim tekstovima i govorima otvoreno pobijao srpstvo učeći da su svi pravoslavci u našim zemljama izuzev u kneževini Srbiji istočni ili pravoslavni Hrvati i da u hrvatskim zemljama nema Srba.
Objašnjenje ovog Kvaternikovog razmišljanja leži u tome što široke narodne mase u Vojnoj krajini se nisu osjećali Srbima u nacionalnom smislu nego je to bilo njihovo vjersko obilježje naspram katolicizma i po tome su se razlikovali od Hrvata.
Nacionalnu pripadnost srpskom narodu gajio je obrazovani kler, trgovci i obrtnici kojih je dosta bilo u Plaškom gdje i počinju problemi s ustankom, što nam se vratilo još iz doba Tomislava kada je primio pravoslavce u Hrvatsku, nije bez veze ona izreka mi njih kruhom on nas kamenom.
POVIJEST O KOJOJ SE RIJETKO PIŠE
Posežući u daleku povijest, značajno je spomenuti da je kralj Tomislav spasio srpski narod u ratu sa bugarskim carem Simeunom 927. godine, porazivši bugarsku vojsku i omogućivši Srbima da se vrate na svoja ognjišta, koja su bili napustili u bijegu pred Bugarima a veliki dio ih se tada naselio u Hrvatskoj.
Hrvatsko-bugarska bitka (27. svibnja 927. ili 926. godine) dogodila se u neimenovanom neprohodnom prodručju u kojoj je Hrvatsko Kraljevstvo porazila Prvo Bugarsko Carstvo pod vodstvom kneza Alogobotura.
Godine 924. Bugari su napali Srbiju i porazili župana Zahariju, koji je potom pronašao sklonište u Hrvatskom Kraljevstvu. Ovo je bio povod napadu kojeg je bugarski car Simeon izvršio na Hrvatsku poslavši jednog od svojih knezova.
Izvor:
Theophanes Continuatus:
Na 27. mjeseca svibnja, tijekom 15. indikcije, Symeon, vladar Bugara, vodio je vojsku protiv Hrvata u bitci dok se borio s njima, biva poražen i svi pod njim bijahu pobijeni … i Symeon umire u Bugarskoj, što svršava njegov život, nadvladan tugom i slomljena srca … I čuvši o Simeonovoj smrti, susjedni narodi, Hrvati, Mađari i ostali, odluče napasti Bugare …
Konstantin Porfirogenet:
Sada, u tom vremenu ti isti Bugari pod Agoboturom uđu u Hrvatsku za rat, i tamo bivaju svi pobijeni od Hrvata
Joannes Zonare:
Ali bugarski vladar Simeon, krvožedan i nemiran čovjek, napadne hrvatski narod i poražen u neprohodnoj regiji, izgubi svu vojsku… Simeon umire slomljenog srca (infarkt)
HRVATI IZ JEDNOG ZLA ULAZE U DRUGO
Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca
Nova je država nastala uz privolu sila pobjednica u Prvom svjetskom ratu. Važan činitelj ujedinjena, uz ratovanje Srbije na pobjedničkoj strani, bila je djelatnost Jugoslavenskog odbora, koji je eventualnom poslijeratnom proširenju Srbije (Londonski sporazum) dao alternativu cjelovitije zajedničke države.
Nakon smrti cara Franje Josipa, u Austro-Ugarskoj je na prijestolje 1916. godine došao novi car Karlo. U svibnju 1917. godine, Hrvati iz Dalmacije i Slovenci Svibanjskom deklaracijom predložili su da se Austro-Ugarska preuredi na trijalističkom principu, tj. da se uz Austriju i Ugarsku stvori treća jedinica koja bi obuhvatila sve južnoslavenske zemlje u Monarhiji (Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Sloveniju, i Vojvodinu).
Svibanjska je deklaracija, predviđala rješavanje hrvatskoga pitanja unutar Austro-Ugarske; no taj prijedlog nije bio prihvaćen.
Nikolu Pašića uznemiravala je ideja ujedinjenja bez Srbije i trijalizam koji su zahtijevali hrvatski političari tražeći rješenje unutar Dvojne Monarhije.
Članovi Jugoslavenskog odbora zastupali su narodno jedinstvo, pravo samoodredbe naroda, ravnopravnost u organizaciji buduće države i integralno ujedinjenje, a Nikola Pašić ideju velikosrpstva, te je u sjedište izbjegličke srbijanske vlade na otoku Krfu, pozvao predstavnike Jugoslavenskog odbora.
Nakon mjesec dana pregovaranja Nikola Pašić, kao predstavnik srpske vlade i Ante Trumbić kao predstavnik Jugoslavenskog odbora, potpisali su Krfsku deklaraciju, prilično nejasan i dvosmisleni dokument. Krfsku deklaraciju prihvatio je i Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje 27. kolovoza 1917. Krfsku deklaraciju prihvatili su sa zadovoljstvom oporbeni srbijanski političari i predstavnici Jugoslavenskog odbora, deklaracija je svojom kompromisnošću omogućila Srbiji nadređivanje nesrpskim narodima i zapravo je predstavljala samo proširenu Srbiju.
Istina u povijesti o kojoj ne žele raspravljati
Danas ovi moderni povjesničari kažu kako je Ante Pavelić poklonio djelove Hrvatske, uopće ne spominjući što je sve predhodilo i gore nabrojane razloge zbog kojih je bio prisiljen dati teritorijalne ustupke Talijanima u ono vrijeme. Sve zbog povijesne ostavštine Hrvata koji su stvarali Jugoslaviju davno prije njega. Ustaše 1941. godine nisu imali vojsku kojom bi se suprostavili Talijanima i jedina opcija je bila da se priključe Hitleru kako bi spasili Hrvatski teritorij koliko god su mogli jer su Talijani bili Hitlerovi saveznici, računajuči kako će time zaustaviti Talijansku okupaciju Hrvatske.
Političke snage u Hrvatskoj nisu uspostavile suradnju s političarima u emigraciji, Antom Trumbićem i Franom Supilom, koji su u Londonu potkraj travnja 1915. osnovali Jugoslavenski odbor, predstavnici kojega su sa srbijanskom kraljevskom vladom potpisali Krfsku deklaraciju u srpnju 1917. i sudjelovali u donošenju Ženevske deklaracije u studenome 1918.
Sudbina hrvatskih teritorija rješavala se među velikim silama Londonskim ugovorom iz travnja 1915. Italiji je za pristupanje snagama Antante obećana Istra, otoci Cres, Lošinj i Rab, sjeverna Dalmacija do rta Ploče kraj Šibenika, kao i većina dalmatinskih otoka.
Dio hrvatskoga teritorija u tim je diplomatskim pregovorima bio namijenjen i Srbiji.
PROSINAČKE ŽRTVE
Prosinačke žrtve 5. prosinca 1918. označava krvavo gušenje protivnika jugounitarizma po zapovjedi komesara zagrebačke policije Grge Angjelinovića nad pripadnicima Kr. hrvatskog domobranstva (25. i 53. domobranske pukovnije) koji su prosvjedovali na Trgu bana Jelačića protiv uvlačenja Hrvatske u južnoslavensku državu bez izjašnjavanja volje ili davanja suglasnosti hrvatskoga naroda. To je bila reakcija na proslavu ujedinjenja, koju su jugounitaristi organizirali na Trgu. To je istodobno označavalo kraj tada 50-godišnjeg djelovanja Hrvatskog domobranstva i početak progona svih protivnika novostvorene kraljevine. Poginulo je 13, a ranjeno 17 ljudi.
Dan prije ovog krvoprolića nove su jugoslavenske vlasti pokazale kakva će biti Jugoslavija: velikosrpska, hegemonistička, netolerantna i ponašanjem je najavila desetljeća monarhofašizma.
Zabranile su izlaženje pravaško-frankovačkog dnevnika Hrvatske, kojim je posljednji broj izašao 3. prosinca 1918. godine.
Pravaši objavljuju u glasilu Hrvatska, br. 2207., od 3. prosinca, proglas: “Hrvatskom narodu”: “Oduzeše Tebi hrvatski narode Tvoju suverenost i prenesoše vladarsku vlast nad hrvatskim narodom na N. V. srpskoga kralja Petra I (…) za Tvoju odluku u tom važnom času nitko Te nije pitao (…)”.
Dana 5. prosinca, kada je oveći broj hrvatskih vojnika 25. i 53. pukovnije, od kojih su mnogi bili naoružani, manifestirao za republiku došlo je do oružanog sukoba.
Tadašnji šef policije Grga Angjelinović, saznavši prije za njihovu namjeru prosvjeda, postavio je na neke od kuća na Jelačićevom trgu naoružane vojnike (mornare) koji su zapucali iz strojnica na prosvjednike iz 25. i 53. Pukovnije, te prolaznike koji su se tamo nalazili.
Neki vojnici 25. i 53. pukovnije uzvratiše vatru ali kako bijahu nezaštićeni i na otvorenom trgu, podlegoše.
Prema službenom izvješću u tom sukobu ubijeno je 13 (od toga 9 vojnika) a ranjeno 17 ljudi (od toga 10 vojnika).
Radi tog krvoprolića zavladalo je u Zagrebu ogorčenje o kojemu se nitko nije smio javno izraziti, kako ne bi bio uhićen.
Novine su morale šutjeti, da ih ne stigne sudbina pravaškog dnevnika “Hrvatska”, kojemu je šef policije dr. Grga Angjelinović 4. prosinca 1918. zabranio daljnje izlaženje.
Ubijeni su: Slavko Šćukanec, Sentmartoni, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić.
Nakon pokolja na gradskim se ulicama pojavila brojna vojska novog režima, čitavi odredi pješaštva i konjaništva.
Nezadovoljstvo hrvatskoga pučanstva ujedinjenjem izražavalo se u mnogim mjestima, uznemireno stanovništvo i naoružani vojnici manifestirali su za Republiku.
Stanje u Državi SHS bilo je katastrofično. U zemlji se raspao stari režim, institucije vlasti su se povlačile pred naletom masa koje su krenule u pljačku vojnih skladišta, privatnih trgovina, plemićkih dvoraca itd.
Na teritorij Države SHS prodirala je talijanska vojska odmah nakon kapitulacije Austro-Ugarske 3. studenoga 1918. Talijanska se vojska približavala Ljubljani, a prodirala u Istru i Dalmaciju i preko one crte koja je bila određena Londonskim ugovorom. Tek stvorena država našla se pred mogućim slomom.
Srbi iz Srbije (Srbijanci) i Srbi iz Austro-Ugarske (prečani) tijekom XIX. stoljeća homogenizirali su se na osnovi jedinstvene državne ideje (Velika Srbija) i pravoslavlja. Na osnovi svoga nacionalnog jedinstva srpski je narod u presudnom momentu 1918. djelovao kao homogena idejna politička snaga.
Pobjednički zanos Srbijanaca i sveopći masovni pokret Srba u Državi SHS stopili su se, upravljani iz Beograda. Srpski političari na teritoriju Države SHS više su djelovali po uputama iz Beograda nego što su slušali Narodno vijeće u Zagrebu, čije je kormilo Svetozar Pribićević uzeo u svoje ruke.
On je presjekao veze Narodnog vijeća s Baranjom, Bačkom i Banatom čuvenom porukom njihovoj skupštini: “Kidajte veze sa Zagrebom!” Novosadska skupština u sastavu: 578 Srba, 89 Hrvata, 62 Slovaka, 21 Rusin, 6 Nijemaca i 1 Mađar, 25. studenoga 1918. priključila se Srbiji, čime se de facto izdvojila iz Države SHS.
Frapantna je činjenica da je na tom području bilo Nijemaca i Mađara zajedno dva puta više od Srba, a da su oni imali 7, a Srbi 578 delegata.
Vještom političkom tehnologijom i nasiljem Srbija je uspjela da Podgorička skupština odluči 26. studenoga 1918. o neposrednom priključenju Crne Gore Srbiji.
Narodno vijeće u Zagrebu u danima “prevrata” uopće nije moglo utjecati na razvitak situacije. S oko 44% udjela u stanovništvu, uz suglasnost dijela Hrvata i muslimana, srpski lokalni političari u BiH ovladali su situacijom pa su gradovi masovno izjavljivali lojalnost dinastiji Karađorđevića i Srbiji. Tako je na red došla odluka Narodnog vijeća u Zagrebu.
U novoj Državi SHS, Srbi su uveli strahovladu, diktaturu, a Hrvati su bili proganjani i obespravljeni, što je kulminiralo atentatom na zastupnike Hrvatske seljačke stranke u beogradskoj skupštini 20. lipnja 1928.godine. Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Na mjestu su preminuli Pavle Radić i Đuro Basariček , a 8.kolovoza od posljedica i Stjepan Radić.
Siječnja 1929 godine kralj Aleksandar I Karađorđević uvodi diktaturu, a u Hrvatskoj su pale i prve žrtve među demonstrantima i javlja se organizirani otpor u vidu formiranja ustaškog pokreta.
Ustaški pokret nastao je kao nacionalistički odgovor na teror i težak položaj Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji.
HRVATI OPET RAĐE U JUGOSLAVIJU
Sada se upitajte vi iskvareni samoprozvani Hrvatski povjesničari i svi vi Hrvati koji pišete iskrivljenu i lažnu povijest, imate li se pravo zvati Hrvatima.
Naravno vi ne želite zbog potpomognutih financija cjelovito i realno sagledati koje je sve patnje prošao Hrvatski čovjek i zbog čega je kasnije voljom tog istog naroda nastala NDH. Drugog izbora tada nije bilo, a zločini su krenuli od nezadovoljnih pravoslavaca sada po novom samo prozvanih SRBA, raspale vojske kralja Aleksandra iz kraljevine Jugoslavije, te četnika Draže Mihajilovića kojeg je u novijoj povijesti srpski narod REHABILITIRAO, pa čak za predsjednika svoje države izabrao četničkog vojvodu Tomislava Nikolića kao i potrčka četničkog vojvode Vojislava Šešeljevog sadašnjeg predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
Realno je za reći, da su sva ta ubojstva Hrvata i masakriranje Hrvatskog stanovništva kroz povijest zapravo svo to počinjeno zlo i nepravdu pokušali natovariti na dušu samo četnicima. Kako bi srpski narod oprao svoje zakrvavljele ruke i zlo koje su učinili prema Hrvatima, preko partizana – antifašista. Ali to zlo su činili srbi partizani, srbi antifašisti, te hrvati antifašisti i hrvati partizani. Kasnije 1991. godine to zlo su činili srbi i njihova JNA, Jugo vojska, ona vojska i oni srbi s kojima su se naši veliko hrvati „pobratimili“ i sagradili ponovno novu Jugoslaviju, kako bi srušili NDH. To su zapravo ti hrvati, srbi, jugosloveni i prozvani antifašisti koji su poklali i pobili preko 700 000 HRVATA samo zato jer su ovi drugi bili zaista pravi Hrvati poput Eugena Kvaternika, koji su sanjali i htjeli napokon imati HRVATSKU DRŽAVU.
Na spomeniku Eugena Kvaternika piše, a autor je Matoš:
„Tu leži div
Naš stid i sram
Što bješe kriv
Jer bješe sam“
PRIMJER IZ POVIJEST, ISTE ŽELJE ISTE TEŽNJE
Izlazak Hrvatske iz raspadajuće Jugoslavije 8. listopada 1991. nije bio ishitrena odluka provocirana početkom ratnih zbivanja, nego provođenje Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske koju je Hrvatski sabor donio 25. lipnja 1991. Tom je odlukom Hrvatska jasno najavila svoju budućnost. Takve su se odluke temeljile i 1941. godine kada je stvorena NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA koju su srušili Hrvatski komunisti potpomognuti Ruskom i Jugoslovensko – srpskom politikom kako bi jedina politička ideja komunizma zavladala cijelim svijetom, skoro sve zemlje su se riješile komunizma ali RH nažalost nije, kod nas to doba komunizma još uvijek traje.
Proglašenje hrvatske samostalnosti 25. lipnja 1991. – koje se danas obilježava kao Dan državnosti – bilo je prvi korak, a Odluka o raskid državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama tadašnje Jugoslavije od 8. listopada – drugi korak u proglašavanju neovisnosti Republike Hrvatske i pokušaj bježanja iz komunizma. Zašto nismo potpuno izašli iz doba tog vremena socijalizma i komunizma ? To je pitanje za vodeće psihijatre i „institucije države“ koje bi morale liječiti taj poremečaj kod svakog pojedinca prisilom lječenja u psihijatrijskoj ustanovi ili suzbiti kaznenim zakonom.
Da bi postojao antifašizam – ‘anti’ je latinska riječ a znači ‘protu’ – istodobno mora postojati fašizam ili nacizam. Danas u Europi fašizma nema, nestao je u travnju 1945. propašću Talijanske Socijalne Republike Salò (koju je tvorac fašizma Talijan Benito Mussolini osnovao u sjevernom dijelu Italije nakon talijanske kapitulacije sredinom 1943.). I njemački nacizam srušen je vojnim porazom Njemačke 8. svibnja 1945.
Pa kako to da još dan danas postoje ANTIFAŠISTI U HRVATSKOJ ?
Današnja Republika Hrvatska ostvarila je svoje povijesne težnje i želje za kojima su HRVATI stoljećima posezali, uz pomoć Hrvatskih dragovoljaca. Među prvima dragovoljcima bila su djeca iz Ustaških obitelji jesu li onda ti Hrvati fašisti ?
Da li je RH zemlja svih njezinih građana: roma, židova, srba kao najveće nacionalne manjine koja ih čini od 3,2 % ukupnog stanovništva Hrvatske, hrvata, obitelji hrvata ustaša i obitelji hrvata partizana ili samo nekih povlaštenih nacionalnih manjina od 3,2% , komunista antifašista i njihovih obitelji ? Do sada svega nabrojanog očigledno je da smo mi HRVATI zarobljeni u povjesti zbog ravnopravnosti ovih od 3.2%. Jednaka prava i ravnopravnost opisana je u Ustavu RH. Pa čemu onda posbni zakoni za ovih 3,2% ako je u Ustavu RH sve navedeno.
Ovaj tekst sadrži i manje djelove sarkazma i satire nadam se da će oni sa stupnjom inteligencije većem od broja svoje noge shvatiti i prepoznati te djelove teksta.
Pišite u komentarima svoja sjećanja iz naše povijesti, te bi li ovakvi tekstovi trebali biti dostupni širem krugu ljudi, ako mislite da bi trebali jednostavno podjelite, hvala, Ivan Vohrić .
Pogledajte u nastavku ovog teksta video prezentaciju i priložene dokaze.
Iza svakog ovog napisanog slova pod materijalnom i kaznenom odgovornošću stoji moja malenkost Ivan Vohrić, rođen kao Hrvat a pokopan ću biti vjerojatno kao nacionalna hrvatska manjina u domovini koju smo vam mi hrvatski dragovoljci stvorili a vi ste ju svojom politikom i povješću uništili.
About the Author
Ivane poštovani, zahvaljujem na napisanom i objavljenom materijalu koji nam donosi opis naše Hrvat~ske povijesti za koju nigdje nismo mogli dobiti toliko detalja i dokumenata – na jednom mjestu / koliko je sati rada utrošeno za sve objavljeno_? / Istinom i Pravdom kontra Lažnje i Mržnje